DA JE SREDITI UTISKE ZA ŽIVOTA

DA JE SREDITI UTISKE ZA ŽIVOTA

Piše: Nihad Krupić              Vancouver, Canada                          

21. august, 2016

Ima jedna svjetski poznata priča o optimizmu i pesimizmu. Slušao sam je mnogo puta ovdje u Sjevernoj Americi. Od škole, posla do mnogih TV emisija koji motiviraju narod tj..običnu raju. Ova priča počinje sa pitanjem: „ Kako bi formulisali pola čaše vode; polupraznu ili polupunu? Odgovori bi bili podjeljeni, dok na scenu ne bi stupio motivator i objasnio da su oni koji kažu da je čaša napunjena do pola optimisti a oni koji kažu da je čaša poluprazna pesimisti...

Na ovu priču dodajem i jednu koja kaže kako je Slovenac testirao bosansku kulturu..Uzeo u jednu ruku veću jabuku a u drugu manju i upitao Bosanca koju bi on uzeo..Bosanac naravno, zgrabi veću, nakon čega ga Slovenac pogleda i reče :“ Stvarno si nekulturan! „ A što“; upita Bosanac? „Pa ja bih kao kulturan čovjek uzeo manju“; odgovori Slovenac . „Znao sam to,  zato ti i ostavi manju, je..em te kulturna“; iskulira ga Bosanac.

Ove dvije priče mi baš dobar uvod o onome što bi želio danas sa Vama podijeliti. Naime, već nekoliko dana od razgovora sa akademikom Abdulahom Sidranom u glavi mi neprestano stoji mizeran iznos njegove penzije, koju je nakon nekoliko godina čekanja počeo dobivati. Nije lako o ovome pričati i pisati i strah me da će probuditi niske strasti onima koji sve znaju a malo toga su u životu proživjeli. Iako je Avdo oštar na jeziku nije mi rekao (a trebao je); „Je..o ti optimizam kada mi je penzija 350 ka-ema i kulturu što mi dade penzije koja mi ne može biti ni za ljekove,“...

O starosti, hrđavo oružje-

Žao mrijeti a mučno živjeti

Sa Avdom i Vehidom u  slastičarnoj Kup na Dobrinji, Sarajevo

U jednom narodu, u njegovoj kulturi, nauci, vremenu i prostoru nema veće titule od akademika...Akademik je onaj kome se sva društva klanjaju jer je svojim radom pokazao da je mjera za najviše vrijednosti tog društva. Akademik svoju titulu dokazuje  unikatnim djelom, koje će nadživjeti i njega i mnoge generacije poslije njega. To je krema društva. Šlag na tortu. Akademici mogu biti i mladi i puni elana, radne energije i sposobni da zarade dovoljno novca za pristojan život. Medjutim, to nije slučaj sa većinom BiH akademika, koji su poput Abdulaha Sidrana još uvijek aktuelni i traženi na sve strane. Neko bi rekao, a ne zna, da su plaćeni i za te muke. Međutim istina je da u mnogo slučajeva naši akademici poput ikebane sjede na tribinama, izložbama, promocijama, TV emisijama, eto da samo ukrase momenat. Da se sa njima uslikaju oni koji imaju deset i više puta veće plate od njegove penzije (a nisu akademici i nikad neće biti), i važno objave kako im je veliki Sidran, bliži ahbab. Abdulah Sidran i ne bježi od toga, voli on svoju raju.  On sam sebe formuliše kao pjesnika i narodnog filozofa a ovo akademik nekako po strani stoji, ko da ga je i sram pomenuti. 

Čitam u Sidranovom „Oranje Mora“,  priču  interesantnog naziva „Umreš, pa lijepo središ utiske“; „Ovako ništa ne valja. Poživi čovjek 70, 80 godina, i ode. Svašta vidio, ništa ne razumio. Kakav došo na svijet, takav sa svijeta otišo. Nego bi mu trebalo kad umre dodat još 30-40 godina da sredi utiske“...

Dobio ovu knjigu od samog Avde, sredinom jula kada smo se sastali u slastičarnoj Kup na Dobrinji. Dok sam vozio po jakoj kiši od centra Sarajeva prema Dobrinje, bio sam veoma uzbudjen i pomalo u strahu. Nije šala, oči u oči sa čovjekom koji je od 20 najvećih ex. Yu filmskih manifetluka, napisao najmanje pola. Znao sam da je takvom maestru ljudske psihe potrebno manje od minute da pročita solidnog čovjeka a papka za deset sekundi..Ali od prvog momenta je krenulo dobro jer nam je društvu pravio i Vehid Gunić nenadmašni pripovijedač, pisac, TV i radio voditelj, autor kultnog serijala o pjesmi sevdalinci „Meraklije“. Nekako se desilo nakon pozdrava da sam počeo priču dobre tematike, o lijepim ženama, koja je navukla osmjeh na lice obojici momaka, tako bi ih nazvao u ovom dijelu teksta. Naime, Vehida sam sreo 2007 godine u Travniku dok se u kahvani „Kod Lutve“ sa jednom mladom i prekrasnom ženom sladio kahvom i rahatlukum a i bogme dobrim pogledom na duboki ljetni dekolte bujne dame..Pridružio sam im se, malo posjedio i prije nego sam krenuo na put prema rodnoj Bosanskoj Krajini, dobio na poklon od Vehida njegove knjige ; „Kozarac i Kozarčani“ i „Na nebu paučina- Bosanske Izreke“. Sjetio se Vehid odmah tog momenta, ljepote i imena dame, ali nije baš mene..Ali to je manje važno u ovoj priči, jer se je i Avdo zainteresovao za taj davni događaj i malo ko u žalosti skoro jedva izusti ; „Eh da je to bilo prije 17 i više godina , bilo bi tu nešto, znam ja mog Vehida, ali ovako, zakasnio malo, kao i ja...

        

Ovaj dio teksta sam naslovio izrekom iz Vehidove knjige, iako nisam ni za moment u susretu sa njima osjetio da je ovim dobrim ahbabima starost hrdjavo oružje. Starost može biti ružna, ali samo ako se gleda iz mladosti. Nema onog koji se ne ježi na pomisao o ovom dobu svog života. Stariji ljudi mogu biti masni, znojni ili suhi i blijedi...Ali, za čudo Božije, Avdo je bio svjež..Očekivao sam dosta toga ali nisam da neko njegovih godina bude tako lagahan. Iako je uvijek imao salvete ili manje peškirčiće za brisanje čela, njegovo tijelo nije bilo znojno, čak je odisalo mirisom, ko neke morske lavande.  Glas mu je pomalo promukao ali u dobroj pričanoj kondiciji, možda i zbog velike porcije sladoleda kojeg je lagano jeo..Tako mu doktor rekao nakon što se je kotarisao neke izrasline na grlu...Avdo ne voli pričati o svom zdravlju, za koje kaže da je davno reklo svoje, a ovo mu sve dođe kao bonus. U momentu zastane dok priča i onda nastavi lagano nizajući riječi ko bisere, ne gubeći vezivo...Vehid je uglavnom bio malo uključen u razgovor a kada je to činio, još uvijek je njegov glas imao onaj zvonki odjek po čemu je bio poznat širom bivše zemlje...Što je Sajo imao glas za sevdalinku, Vehid je imao vodjenje meraklijskog TV sijela...

I tako impresioniran ovim ljudima, vrijeme je brzo prošlo, moje misli su i danas sa njima... I srećom često izmjenimo koju na Facebook jer su obojica pasionirani ljubitelji ove društvene mreže i svakodnevno se vas čitava javnost može dopisivati sa njima, što daje posebnu dimenziju njihovom novom javnom angažmanu. Ja bih rekao Avdo je akademik Face-a ,a Vehid je stari meraklija Booka.Baš onako moderno ahbabstvo.

Kakva je to država koje akademikcima odredi penziju KV radnika!?

Sa Avdom Sidranom i Ahmetom Sejdićem u Bošnjačkom Institutu, Sarajevo, tokom promocije knjige „Pregled Historije Bosne“, autora Dr.Envera Imamovića, izdavača Kongresa Bošnjaka Svijeta

        

Neki dan u razgovoru sa akademikom Sidranom ponovo sam načeo temu penzija. Dobio sam od njega informacije da je po zakonu Republike Bosne i Hercegovine (koja je pravna nasljednica Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, odredjena penzija zaslužnim gradjanima BiH u visini od 3 do 6 prosječnih plata u državi..U ovoj Dejtonskoj BiH, koja je opet pravna nasljednica Republike BiH taj zakon je pravno još uvijek na snazi ali od njega zazire cjelokupna politička svita iz straha da bi tih zaslužnih gradjana, prvenstveno se misli na akademike, bilo više nego što treba i ujedno iz budžeta otkidalo i veliki dio njihovog kolača..

Ovdje dolazimo do najnižeg stupnja odnosa političke elite prema akademicima i tačnije i do razloga zašto je BiH društvo puklo po vertikali i po hirizontali i postalo ružna smjesa; neiživljenog, netalentovanog, korumpiranog i iskompleksiranog svijeta. Akademici, zaslušni javni radnici, većina u penziji, živi težak život, i iz teške potrebe po narudžbi piše tekstove koje mnogo puta ne oslikavaju njihov stav ali dobro dodje onom koji plaća, u formiranju njegove političke platforme ili jačanju poslovne imperije.Ovdje dolazimo i do paradoksa da maltene svaki nakupac u Bosni (tako ja zovem novi novu političku i drugu elitu) može imati svog kućnog akademika. Doznao sam, takođe, da je od svih bivših Yu republika Crna Gora najbolje uredila zakon o penzijama zaslužnih gradjana i po ovom, mimo ostalog,  dokazala da je i jedina apsolutna pobjednica, raspada bivše nam države i ratova koji su se vodili na prostoru Balkana.

Na poledjini knjige „Oranje Mora“, Avdo Sidran je napisao:

„Našu generaciju je zapalo da svoje živote privodi kraju u ružnoj epohi tzv. tranzicije. Jedino sredstvo kojim raspolažemo za borbu protiv društvenih nevaljaština i nepravdi jesu riječi, jezik i govor a sprdnju sa našim pokušajima da to činimo pravi strašna činjenica da na vrhu ljestvice svega onoga što je u tranzicijskom dobu izgubilo vrijednost stoji govor, jezik, riječ“...

         Moja krajnja namjera, i na tome neću stati, da ovim tekstom probudim cjelokupnu javnost u domovini i dijaspori, sve nevladine organizacije, počev od kulturnih, naučnih i drugih, da vrše pritisak na institucije države koja mora vratiti u život ovaj zakon i objezbjediti pristojnu starost zaslužnim ljudima poput Abdulaha Sidrana i drugih akademika...U protivnom neće se imati prema kome  ravnati i država, i narod, i nacija i civilizacija na prostoru koji se zove Bosna i Hercegovina.